Zašto je potrebno da nam se desi nešto ružno da bi smo se uozbiljili. Verovatno je isto i sa ostatkom čovečanstva. Globalno otopljenje je uveliko u toku. Postavljaju se teorije i pronalaze rešenja kako usporiti zaustaviti ovaj proces. Zaista se mogu videti sjajne ideje i posvedočiti kolika je moć ljudi i čovečanstva, kako da sebe gurnu u neverovatno lošu situaciju zahvaljujući svom ne znanju i isto tako kako je moguće da se izvuku iz još neverovatnije situacije, zahvaljujuči svojim znanjem. Ono što je mene oduševilo je bio naučnik koji se pitao dali smo prešli tačku posle koje nemože da se zaustavi proces topljenja ledenih kapa. A svi znamo šta sledi kada se otope ledene kape (za one koji ne znaju preporučujem film The day after tomorrow). Dakle kada nam se desi nešto loše to može i da bude dobro pogotovo ako iz toga možemo da izvučemo neku korist. Naše je samo da se nadamo da možemo da ispravimo grešku ili da iskoristimo vreme koje nam je preostalo što je moguće bolje. Fascinanto je što je opasnost kojoj smo se izložili ili približili bila veća, to je promena koja je bila posledica bliskog susreta biloa veća. Neki put je potrebno samo malo da bismo doživeli uspeh ili neuspeh. Najveći problem je čto uglavnom nevidimo koliko smo bili blizu.

Tek kada smo se približili dnu shvatili smo da je veoma izvesno da ćemo zveknuti o dno. Kada to shvatimo sve je drugačije. Oči nam se otvaraju, nebitno se lakše odvaja od bitnog, nema panike i pritiska. Jasno je šta nam je ćiniti. Tišina i mir su ušetali u naš život. Na taj način smo mi promenili i kreirali stvarnost oko sebe. Ista ta stvarnost koja je do pre par minuta vrištala i u kojoj je sve gorelo. Kao da smo u paklu. A šta je to šta se promenilo. Pa samo smo se mi promenili, i na taj način promenili svet koji nas okružuje. Opasnosti i pretnje su postale šanse. A sajne prilike postale opasne zamke. E tek kad smo se toliko približili dnu uspeli smo da dosegnemo jedan drugi vrh. Vrh koji je uspeo da nas promeni. Bar u jednoj stvari. A uglavnom nije samo jedna stvar. Cilj ovog teksta nije da ga razumete ili ne razumete. Niti da vas promeni, da budete bolji ljudi. Želim samo da objasnim da smo mi ti koji kreiramo svet oko sebe. I da isti svet koji nas okružuje za nekog može biti raj a za drugog pakao. I da svako ima svoj ključ i svoju šifru ili kombinaciju kojom može da otvori jedna ili druga vrata. Ili oba. "Život može biti gori" je jednako tačno koliko i izjava "Život može biti bolji". Stvar je sve vreme bila tu na dohvat ruke. U nama samima. Ne izvan nas, već u nama.

Da, kako dno ima svoj vrh isto tako kao u odrazu ogledala i na vrhu se često krije neko dno. Blaga je igra mojih reči naspram igre života koju sam život piše. Toliko od mene. Za sad.