Povećanje plate, nešto o čemu su svi koji rade više puta pomislili. Ovaj put želim da ispričam kako sam dobio svoje prvo povećanje plate, koje mi je i dan danas jedno od najdražih. Devedesetih kada sam počinjao da radim zaposlio sam se u jednoj mladoj prvatnoj firmi koja je bila u početnoj fazi rasta. Javio sam se na oglas i dobio posao. Naravno, na najnižoj poziciji. Na početku hteo da svojim stavom pokažem da da poštujem priliku koja mi je data. Vrlo ubrzo posle toga sam shvatio da je jedna polovina firme došla preko jednog a druga preko drugog suvlasnika (Gazde) firme. Svako je bio nečiji. Jedina zajednička stvar za oba klana, je bila to što niko nije hteo nešto preterano da se trudi na poslu. Zajednički moto je bio "nemožeš ti mene da platiš toliko malo, koliko malo ja mogu da radim".

Njihovi radni dani su počinjali odbrojavanjem koliko ima još do krja radnog vremena. Ja sam suprotno njima, odlučio da svoje radno vreme "ubrzam" i da svaki dan učinim što mogu više. Na taj način sam veoma brzo učio posao. Nisam mnogo gledao dali je to baš moj posao ili ne. Završavao sam poslove i rešavao probleme kako su se pojavljivali predamnom. Dani su bili zanimljivi i brzo su prolazili. Prevazišao sam i ismejavanja ostalih. Jednostavno sam radio puno i brzo. Znao sam da to nemože da prodje neprimećeno.

 Pre mene je tu bilo radnika koji su bili duže od mene, i koji su više puta tražili da im se plata poveća. Nažalost bezuspešno. Tako da su svi znali da kod Gazde nema povećanja. Posle tri meseca i prihvatanja više poslova i obaveza malo sam se zasitio. Pogledao sam iza sebe i video da mnogo više radim nego ostali za toliko malu razliku da je to gotovo smešno. Nisam bio ljut na sebe jer sam to sam izabrao. Niko me nije terao. Moj moto je bio pruži više i traži više. Pružio sam više. Sada je došao trenutak da tražim više. Moram da priznam da sam tada skupljao hrabrost da odem na razgovor kog Gazde da tražim povećanje plate. Na kraju sam se odlučio na originalan korak. Pošto je Gazda objavio da mu više ne traže povećanje plate i da mu ne oduzimaju vreme jer je firma sada u teškoj situaciji. Ja sam tražio sastanak i kada sam ušao u kancelariju tražio da mi smanji platu. Lepo sam rekao:"Smanjite vi meni platu a ja ću da radim manje, kao i svi ostali". Prvo nije mogao da veruje da je neko od zaposlenih došao da traži smanjenje plate. Mislio je da nisam ozbiljan. Posle kada je video da sam ozbiljan shvatio je da sam ga postavio u malo apsurdnu situaciju. U tom trenutku se otvorila totalno nova problematika:

Ljudska strana Gazde, kako da nedam povećanje plate (bar od 100DM ako je taj neko zaradio bar 200DM)

Takodje je to bila i poruka ostalim zaposlenima, koji su isto tako videli moj trud,

I naravno, da mi smanji platu znao je da bi uskoro otišao dalje jer bi sa novim znanjem mogao lakše da nadje posao.

Ne, ne, ne. Reče gazda. Ja sam tebi hteo odavno da povećam platu. I ja i moj ortak odlično vidim koliko se ti trudiš, ali smo toliko imali posla da nismo stigli da popričamo o tome itd. Ne ne dolazi u obzir da ti smanjimo platu niti da ti dozvolimo da odeš. Našoj Frimi trebaju ljudi i radnici kao što si ti.....

Taj dan sam izašao iz njegove kancelarije sa većom platom. Kasnije to nije bilo toliko teško kao taj prvi put. naravno sledeći put nisam tražio da mi smanje platu. Svaki sledeći put je bio drugačiji pristup koji je bio primeren situaciji.

Ono što želim da napomenem je da je i tada bila teška situacija, kao što kažu da je i danas. I da je teško bilo doći do Gazde, odnosno čoveka koji odlučuje o povećanju plate. Takodje bi naglasio da mi je u odredjenim trenutcima bilo teško da radim toliko puno, koliko sam radio. I tada kao i pre toga a i posle toga je bilo teško podići platu. Kada kažem da mnogi nisu to uspeli onda mislim na većinu u kolektivu.

Kasnije kako se firma razvijala, bio sam u poziciji da biram radno mesto koje mi se svidja, jer sam video kako se javlja potreba za takvim radnim mestom.

Interesantan je slučaj koji mi se dešavao skoro svaki put kada sam hteo da dam otkaz, a to je da sam dobijao ponudu za veču platu i malo bolje radne uslove i to u različitim firmama. Ono što želim da poručim oveim tekstom je da uvek postoji mogućnost da sebi povećate platu, ako ne u firmi u kojoj radite, onda možda u sledećoj. Često povećanje plate nije jedini razlog nezadovoljstva i otkazivanja ugovora o radu. Zahvaljujući velikom broju Gazdi - domaćih BizMismena, generalnih direktora i vlasnika )mada je više volim da ih nazivam Gazdama, jer im to više priliči), koje se ponašaju prema sovojoj firmi gore nego prema javnom WC-u, bro zaposlenih koji se menjaju u firmi brzo raste. Spektar silovanja sopstvenog preduzeća je beskonačan. Gazda sebi kupuje besni automobil (najčešće je marke Mercedes) dok zaposlenima kasni plata,  urlanje na zaposlene po hodnnicima i kancelarijama, regrutovanje ljubavnica iz sopstvenog preduzeće, neplaćeni sati i sati prekovremenog posla, bahato ponašanje, potrošnja za lične potrebe preko mogućnosti koje firma poseduje, donošenje pogrešnih poslovnih odluka zanovanih na čvrstom ubedjenju kako su oni u svemu najpametniji....

Sve ove stvari stvaraju jeno veoma odbojno okruženje u kome je veoma teško ponuditi nešto više od minimuma, naraočito kada znate da će taj vaš maksimum posle par meseci biti nešto sasvim normalno što se svakog dana očekuje od vaš. To je možda cena kvalitetne reference u vašem CV.ju. To je možda razlika od 100, 200 ili 300 eura za koje žete uspeti da se izborite na pregovorima za novi posao. Nekom je loša situacija prilika, a nakom je prilika loša situacija. Ovaj tekst bi završio pesmom Bore Djordjevića, u kojoj on piše o jednom drugom Gazdi:

S konja gazda mase
svi bacaju cvece
video sam krajputase
umiru od srece.
 
Ja na konju
oni dole.
Bog te jebo
sto me vole.
 
Iza njega su ubice
to konj konja jase
sve gazdine ulizice
plase krajputase.
 
Ja na konju
oni dole.
Bog te jebo
sto me vole.
 
Ajde gazda baci malo
parica od srebra
da lomimo ruke noge,
vilice i rebra.
 
Ja na konju
oni dole.
Bog te jebo
sto me vole.